Stisni zube i reci
da si žena,
ona koju su proganjali
lijepi, dobri i zli muškarci,
oni isti koji bi te ostavljali
kad bi saznali da će
postati očevi...
Ženo, ostani ona ista,
usijana glava,
krik vjetra,
slobodna i neovisna...
Ovog trena baci svima
istinu u oči,
da žena nije sprava
za kuhanje, rađanje i pranje.
Budi žena bez svilenih
okova,
stisni zube i idi uz vjetar,
nemoj da budeš jadnica,
koja čami i čeka...
Ženo, lomili su ti krila,
a ti si prkosno,
sa još više žara dodirivala
iz tame svjetlost...
Ženo, otvori još šire oči,
spali sve lažne
predrasude...
Čujte, očevi vi,
koji imate kćeri
da će neki vukodlak u
mračnom haustoru ljubiti vaše
kćeri,
a onda će je uplakanu
ismijati bestidno...
Na kraju balade
moramo priznati
da ne pripadamo više
homo sapiensu,
da nismo više
na granici ljudskosti,
jer još uvijek kažemo:
" Ah, ona je
Ž E N A... "
Nema komentara:
Objavi komentar