Večeras plačem,
pokrivena mrakom,
skrivena pogledima
i sebi samoj,
kojima danima
gušim smisao
nadajući se,
umirući u
pretpostavkama,
tražeći rješenje
kome samo ti
si smisao.
Jer čekanje
me iscrpljuje,
oduzima mi snagu,
neizvjesnost kida.
I sama sam
kao oni crteži
u tušu
što gledali
smo ih zajedno...
Rastrgana,
a ti ne
voliš suze.
Nema komentara:
Objavi komentar