Osjećali smo samo toplinu,
uzavrelo tijelo i slast raspaljene duše.
Samo vjetar, kiša i noć
znali su za nas i našu ljubav.
Da, i tada kada sam te najviše voljela,
potajno sam naslućivala dolazak nečeg neminovnog.
Poznavajući tebe,
znala sam da će doći jedna kobna noć,
koja će odnijeti u svojoj magli
jednu tek rođenu ljubav.
Ti si bio željan novih avantura,
a ne jedne iskrene i čiste ljubavi.
Ja nisam mogla vječno živjeti
u nastojanju da te odvratim
od toga i privežem za sebe.
Nisam mogla da te vratim
na svoj vlastiti put,
ali zato sam mogla opravdati tvoje postupke.
Da, mogla sam, jer sam te neizmjerno voljela.
Nisam željela narušiti mir, uvrijediti te.
Volio si ti mene,
ali me nisi dovoljno razumio
da bi tu ljubav ovjekovječili,
ili me nisi razumio,
ili nisi mogao utoliti svoju strast
za novim avanturama.
Otišao si nepoznatim putovima.
Nisu te zadržale ni suze ni vapaji ni molbe.
Stvorio si od mene prosjaka,
čije su ispružene ruke ostale prazne.
Da li sam u tom trenutku bola
mogla naći opravdanje za tvoj odlazak?
Ne, nekoga sam tada trebala da osudim.
Tebe, ili neku koja te otrgla od mog zagrljaja.
U svakom slučaju tebe,
jer ti si znao da ja postojim,
ako ona nije znala...
Volim te još uvijek,
ali ne želim tvoj povratak.
Znam da bi me on ranio još više
i uništio moj ponos.
Zato, za moju sadašnju sreću dovoljne su i
Uspomene.
Nema komentara:
Objavi komentar