isti čovjek
putem koji vodi paklu.
Staza je posuta trnjem,
vodom i kamenjem,
riječ se ledi.
On hoda po njoj
dok i sad sjedi
i ispija
zadnje kapi gorkog alkohola.
Riječ je prosta,
puna bijesa,
varao je, lagao, krao
i vječno sam živio.
Kaje se, sklapa ruke,grize prljave nokte,
lomi prste,
urla, viče.
Čuje smijeh, ciničan smijeh
i vidi ženu pokritu u crno,
koja pruža tanke ruke.
Blagim glasom ga doziva
dođi, sinčiću moj,
dođi, starici svojoj.
Glas je strašan
i jeka se čuje,ledi se krv u žilama
dok crna žena nestaje u tami.
Sad cvrčak ne pjeva
već umorno cvili,
sad sunce ne grije
već se vraški ledi.
Sad čovjek pada,
razbija praznu flašu,
hvata se rukama za glavu
i vidi
PAKAO.
Nema komentara:
Objavi komentar